Iako po teritorijalnoj veličini jedna od manjih zemalja svijeta, Crna Gora je bogata raznolikim kulturnim nasljeđem. Crnogorska kulturna baština je neiscrpna riznica, samo djelimično istražena i valorizovana. Ta svojevrsna znamenja naše baštine čekaju valorizaciju u okviru kulturnih dobara Crne Gore i svijeta (UNESCO status) i predstavljaju vanredan resurs našeg kulturnog i vjerskog turizma.

Crnogorska kulturna baština je neiscrpna riznica koja predstavlja vanredan resurs našeg kulturnog i vjerskog turizma. Crnogorska kulturna baština je nezaobilazan faktor i svakog specijalizovanog vida turizma, npr. kongresnog, zdravstvenog, avanturističkog i sl. Veoma bitna je valorizacija crnogorske kulturne baštine u edukativne svrhe, kroz obrazovni sistem na svim nivoima uzrasnih kategorija, do edukativnih televizijskih emisija, viralnih sadržaja, plasiranih putem društvenih mreža i uopšte veće zastupljenosti u savremenim i klasičnim medijima.Uprava za zaštitu kulturnih dobara počela je izradu prvih elaborata valorizacije kulturnih vrijednosti nematerijalnih dobara 2013. godine i zakonom zaštitila 19 nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore. To su: Vještina izrade i ukrašavanja crnogorske narodne nošnje, Crnogorski oro, Bokeljska mornarica, Bokeljska noć, Kult Sv. Vladimira, Fašinada, Vještina izrade čunova, Vještina izrade Dobrotske čipke, Vještina izrade Dobrotske torte, Tradicionalne igre kolašinskog kraja, Legende o nastanku Kotora, Predanje o Pavi i Ahmetu, Legenda o tri sestre – Tre sorelle, Legenda o ljubavi Peraštanke Katice Kalfić i francuskog vojnika, te Izrada lisnatog sira, Izrada Bihorskog ćilima, Pljevaljski sir, izrada gusala – guslanje, Ribarenje kalimerama…
Evidentirana nematerijalna dobra/elementi sistematizovana su u šest grupa: jezik, usmeno predanje, usmena književnost i drugi usmeni izrazi, izvođačka umjetnost, običaj, obred i svečanost, znanje ili vještina vezana za prirodu i svemir, kultno i znamenito mjesto, tradicionalni zanat i vještina.

Bokeljska mornarica je prvo nematerijalno kulturno dobro koje Crna Gora kandiduje za status svjetske kulturne baštine UNESCO, a koja baštini 12 vjekova tradicije lokalne zajednice Boke. Kandidatura Bokeljske mornarice za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva izazvala je podijeljene reakcije u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Crna Gora je, ipak, samostalno kandidovala Mornaricu, uz isticanje u Nominacionom dosijeu da je riječ o kulturnom dobru države Crne Gore, koju baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke Kotorske.

UNESCO reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, predstojeći je korak u valorizaciji i prezentaciji crnogorskih nematerijalnih kulturnih dobara. “Živo nasljeđe”, kako ga često nazivaju, govori da njegovu istovremenu snagu i opasnost čine ljudi – društva, zajednice i pojedinci, koji u zavisnosti o stepenu svog osvješćenog ili (ne)odgovornog odnosa spram vlastitom, nematerijalnom, identitetskom habitusu, pronose narativ sopstvenog postojanja i trajanja, zarad transmisije univerzalnih kulturnih vrijednosti čovječanstava. U tom svojevrsnom, svjetskom, značenjskom mozaiku, Crna Gora osebujnim nematerijalnim kulturnim nasljeđem nezaobilazno participira.

Govoreći o nepokretnoj kulturnoj baštini, važno je naglasiti da Crna Gora ima 4 dobra na UNESCO Reprezentativnoj listi svjetske baštine: Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora, Nacionalni park Durmitor, stećke – srednjevjekovna groblja (tri lokaliteta iz Crne Gore su u okviru multinacionalne nominacije – Grčko groblje i Bare Žugića na Žabljaku i Grčko groblje u Plužinama), kao i Venecijanska utvrđenja od XVI do XVII vijeka (takođe multinacionalna nominacija koja je u fazi proširenja). Takođe, Crna Gora ima svoju tzv. tentativnu listu/listu čekanja, koja je preduslov za izradu nominacionog dosijea za kandidaturu, na kojoj su: arheološki lokaliteti Duklja i Stari Bar, Nacionalni park Biogradska gora, kao i Istorijsko jezgro Cetinja. Ona se vremenom proširuje, pa je tako i Stari grad Ulcinj uvršten na domicilnu tentativnu listu, Bokeljska mornarica (najstarija postojeća pomorska organizacija na svijetu sa preko 12 vjekova dugom istorijom) čija je kandidatura prihvaćena od UNESCO Komiteta i sl…   Resurse za valorizaciju i sticanje UNESCO statusa imamo, kako u materijalnoj, tako i u nematerijalnoj baštini Crne Gore. Predstoji predan, posvećen, stručni rad kako bi se zadovoljili zahtjevni kriterijumi UNESCO-a i rezultati sigurno neće izostati, kaže za naš časopis dr Anastazija Miranović, direktorica Narodnog muzeja Crne Gore. 

Uprava za zaštitu kulturnih dobara počela je izradu prvih elaborata valorizacije kulturnih vrijednosti nematerijalnih dobara 2013. godine i zakonom zaštitila 19 nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore. To su: Vještina izrade i ukrašavanja crnogorske narodne nošnje, Crnogorski oro, Bokeljska mornarica, Bokeljska noć, Kult Sv. Vladimira, Fašinada, Vještina izrade čunova, Vještina izrade Dobrotske čipke, Vještina izrade Dobrotske torte, Tradicionalne igre kolašinskog kraja, Legende o nastanku Kotora, Predanje o Pavi i Ahmetu, Legenda o tri sestre – Tre sorelle, Legenda o ljubavi Peraštanke Katice Kalfić i francuskog vojnika, te Izrada lisnatog sira, Izrada Bihorskog ćilima, Pljevaljski sir, izrada gusala – guslanje, Ribarenje kalimerama…

Kad je riječ o nematerijalnim kulturnim dobrima postoji značajna doza nerazumijevanja, smatra dr Branko Banović. 
– Naime, činjenica da je određeno nematerijalno kulturno dobro upisano na UNESCO Reprezentativnu listu NKB čovječanstva, na različite načine utiče na njegov status i ukupan odnos prema tom kulturnom dobru. Ti uticaji ne moraju biti nužno i pozitivni. Primjera radi, upisom se najčešće uvećava njegova atraktivnost, što vodi opasnosti od pretjerane komercijalizacije, koja može negativno uticati na integritet kulturnog dobra. Takođe, povremeno se upis na UNESCO Listu shvata kao stvar prestiža, pa dolazi do jedne vrste takmičenja među državama. Osim toga, dobra koja nisu dio Liste nekada se smatraju manje vrijednima. Slične analogije mogu se izvesti i sa nacionalnim registrom. Dakle, činjenica da neko nematerijalno kulturno nasljeđe nije upisano u Registar, ne čini ga manje vrijednim. I onog momenta kada se određeno nematerijalno kulturno dobro na inicijativu Crne Gore nađe na Reprezentativnoj UNESCO listi, to ne znači da zbog toga ostala nematerijalna kulturna dobra treba da oskudijevaju u pažnji koja se poklanja njihovom očuvanju i promociji. Pokušaću to da pojasnim na primjeru Crne Gore. Istaći ću jedan instruktivan primjer iz svog profesionalnog iskustva. Kada sam se 2016. godine upoznao sa, do tada, upisanih 14 nematerijalnih kulturnih dobara, moja prva reakcija bila je – ja u ovim nematerijalnim kulturnim dobrima uopšte ne vidim Crnu Goru, misleći tom prilikom na prošlost Crne Gore u svoj svojoj kulturnoj kompleksnosti. Iako savremenu Crnu Goru čine oblasti koje su u mnogo čemu imale drugačiju prirodu istorijskog razvitka, u tada upisanim nematerijalnim kulturnim dobrima nijesam vidio regionalne kulturne osobenosti. Nijesam vidio ni nasljeđe manjinskih naroda. Iznad svega, što je meni bilo i najčudnije, Registar nije sadržao ni nematerijalno kulturno dobro od posebnog značaja za Crnu Goru.

Naime, kada iz perspektive kulturnog antropologa posmatram nematerijalno kulturno nasljeđe, u mojoj percepciji teško da postoji nematerijalno kulturno dobro koje u toj mjeri svjedoči o vezi sa prošlim epohama i čuva svijest o kulturnom identitetu konteksta iz koga se postepeno razvija jedna moderna država, kao što je to slučaj sa pjevanjem uz gusle u Crnoj Gori. Dalje, plemensko društvo Crne Gore, sa svojim autentičnim institucijama, životnim stilovima i svjetonazorima, snažno je privlačilo književnike, etnografe, istoričare i putopisce iz perioda evropskog romantizma. Upravo bogatstvo sadržaja i motiva, kao i izvedbenih aspekata crnogorske usmene književnosti mnogima je predstavljalo jedan od primarnih motiva da istaknuti evropski intelektualci toga doba posjete i izučavaju Crnu Goru. Ipak, i pored tako ubjedljivih karakteristika i obilja materijala kojim se može svjedočiti o značaju ovog nematerijalnog kulturnog dobra, pjevanje uz gusle nije se našlo u Registru kulturnih dobara Crne Gore. Kao što vidite, radi se o fenomenima koji zahtijevaju jednu širu stručnu raspravu. Djelimično je to posljedica birokratizovanog i čvrsto strukturisanog sistema odozgo-nadolje u evidentiranju i obradi nematerijalne kulturne baštine. U svakom slučaju, Registri su otvoreni dokumenti, u međuvremenu je upisano još nekoliko kulturnih dobara, a svakome je dozvoljeno da podnese inicijativu za upis određenog nematerijalnog kulturnog dobra u Registar.

Kriterijumi za kulturno dobro

Postoje jasni kriterijumi da bi jedno dobro bilo zaštićeno, odnosno, valorizovano kao kulturno dobro Crne Gore od lokalnog, nacionalnog ili međunarodnog značaja, a predviđa ih Zakon o zaštiti kulturnih dobara, po kojem je kulturno dobro “svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili društvenog značaja.” Da bi postalo kulturno dobro ono mora da posjeduje kulturnu vrijednost, koju utvrđuje stručno tijelo od najmanje tri člana. Oni izrađuju stručni elaborat na osnovu istraživanja i prikupljenih istraživačkih nalaza o datom dobru, koji podrazumijeva obrazložen stručni stav o svojstvima, osobenostima, značaju i kategoriji dobra koje se na ovaj način valorizuje. Neophodni kriterijumi koje određeno dobro mora da posjeduje da bi steklo status kulturnog dobra su: autentičnost i integritet, stepen očuvanosti, jedinstvenost i rijetkost u okviru svoje vrste, kao i istorijski, umjetnički, naučni, arheološki, arhitektonski, antropološki, tehnički ili drugi društveni značaj.

Neophodni kriterijumi koje određeno dobro mora da posjeduje da bi steklo status kulturnog dobra su: autentičnost i integritet, stepen očuvanosti, jedinstvenost i rijetkost u okviru svoje vrste, kao i istorijski, umjetnički, naučni, arheološki, arhitektonski, antropološki, tehnički ili drugi društveni značaj.

Govoreći o nepokretnoj kulturnoj baštini, važno je naglasiti da Crna Gora ima 4 dobra na UNESCO Reprezentativnoj listi svjetske baštine: Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora, Nacionalni park Durmitor, stećke – srednjevjekovna groblja (tri lokaliteta iz Crne Gore su u okviru multinacionalne nominacije – Grčko groblje i Bare Žugića na Žabljaku i Grčko groblje u Plužinama), kao i Venecijanska utvrđenja od XVI do XVII vijeka (takođe multinacionalna nominacija koja je u fazi proširenja)

U protekle tri decenije UNESCO je različitim mehanizmima uticao na podizanje svijesti o važnosti očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Presudan momenat predstavljalo je donošenje Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine, koje održivi razvoj i kulturni diverzitet proklamuje kao ključne konceptualne stubove zaštite nematerijalne kulturne baštine i preduslov njenog očuvanja i daljeg prenošenja. U periodu između 2010. i 2012. godine, Crna Gora je donijela set propisa kojima se uređuje oblast kulturne baštine. Zakonom o zaštiti kulturnih dobara prvi put je uređena i oblast zaštite nematerijalne kulturne baštine, a Ministarstvo kulture je, u saradnji sa Upravom za zaštitu kulturnih dobara i JU Narodni muzej Crne Gore, 2012. godine realizovalo Projekat evidentiranja nematerijalne baštine na teritoriji Crne Gore. Tada je kreirana preliminarna lista sa 280 elemenata, nakon čega je pokrenut postupak valorizacije i dio nematerijalnih kulturnih dobara upisan je u Registar kulturnih dobara Crne Gore. 

Kako je to sa kulturnim dobrima u svijetu 

U svijetu se puno pažnje i prostora u medijima i obrazovnom sistemu poklanja generalno kulturi i kulturnoj baštini. Tu vrstu samoosvješćenosti evropski narodi i države su odavno valorizovali kroz različite forme i načine ekspozicije. Da pomenemo na ovom mjestu neke, npr. Italiju, Španiju, Franscusku, Holandiju koje svoj bruto društveni proizvod i ekonomski rast dobrano baziraju na adekvatnoj valorizaciji svojih resursa kulturne baštine.

Veoma je ovo aktuelno u svijetu posredstvom programa i podrške UNESCO-a, ali i na nivou pojedinih nacionalnih zajednica, zavisno od svijesti institucija i zajednica baštinika nematerijalne baštine. Na primjer, Evropska Unija je ugradila principe i procedure nematerijalne baštine u mnoge svoje programe, projekte i javne politike, a postoje i različiti mehanizmi finansiranja takvih projekata. Valorizacija nasljeđa ima i važnu ulogu prilikom apliciranja, jer može biti osnova za programe društvenog i ekonomskog razvoja i to kroz turizam, kreativnu ekonomiju, agrarno nasljeđe za organsku proizvodnju, ekologiju, pa čak i kao odgovor na krizne situacije kao što je aktuelno stanje s pandemijom.

– Moj lični stav je da duh ove Konvencije UNESCO bolje odražavaju druge dvije liste – lista ugroženog nasljeđa/hitne zaštite i registar dobrih praksi. Crna Gora je već bolno iskusila ovaj problem s nominacijom Bokeljske mornarice. Imao sam tu čast da budem među inicijatorima te ideje prilikom seminara koji sam svojevremeno u ime UNESCO-a radio za kolege u Crnoj Gori. Ipak, i to je neko iskustvo, a ja saradnju s kolegama u Crnoj Gori pamtim i po mnogo drugih poučnih primjera iz oblasti nematerijalne baštine za koje sam saznao tim povodom (npr. Dobrotska čipka, Legenda o Pavi i Ahmetu, graditelj čunova na Skadarskom jezeru, i slično) – smatra Saša Srećković.

Svoje viđenje nematerijalne baštine za naš časopis iznosi i etnolog dr Branko Banović, direktor Zavičajnog muzeja u Pljevljima:

– Nematerijalna kulturna baština referira na koncepte koji se već dugo vremena nalaze u osnovi istraživanja kulture kao što su folklor, narodna kultura, nematerijalna kultura, etnologija ili narodni život. Razvijenija društva imaju mnogo dužu tradiciju sistematskih izučavanja različitih oblasti narodnog života. U tom kontekstu, mnogo su veći resursi i ulaganja u sistematska istraživanja nematerijalnog kulturnog nasljeđa i srodnih koncepata. Veliki dio tog posla već dugo vremena obavlja se u akademskom miljeu kroz univerzitetske programe i usko specijalizovane institute sa istraživačima iz različitih oblasti. Kod nas je to i dalje dominantno proizvod privatnih, često i amaterskih inicijativa. Prilikom posjete Americi ostao sam zadivljen uslovima u kojima rade moje kolege – od opreme koja im je na raspolaganju za digitalizovanje narodnog života i količine materijala koji se digitalizuje, do pravih studija u kojima se vrše snimanja sa sagovornicima.  Društvo prepoznaje značaj istraživanja ovog vida nasljeđa i ulaže značajno više resurse, navodi Banović koji je pokušao to da primijeni u Crnoj Gori. 

– ”Ulazak“ nematerijalne kulturne baštine u muzej, ujedno je i poziv za muzeologiju čiji će glavni fokus biti na ljudima i pričama. Pljevaljski muzej je tek od skoro dobio prostorije. Do sredine naredne godine imaćemo modernu arheološku postavku, krenućemo u sistematski otkup nedostajućeg etnografskog materijala i tek tada će se steći uslovi za punu i potpunu aktivnost muzeja. Jedan dio aktivnosti biće usmjeren i na nematerijalno kulturno nasljeđe pljevaljskog kraja. Pokušaćemo da razvijemo određene ideje u kojima će Muzej biti partner lokalnim čuvarima tamburaške i guslarske muzike, kao i u dokumentovanju i promociji nekih drugih formi narodnog pjevanja karakterističnih za pljevaljski kraj. Prve korake ka tome već smo napravili i mislim da imamo šansu da Muzej učinimo servisom koji će lokalnoj zajednici značajno olakšati aktivnosti na očuvanju i održivom razvoju nematerijalnog kulturnog nasljeđa karakterističnog za pljevaljski kraj. 

Ovoj inicijativi je potrebno dodati zamjerku autora ovog teksta koja se tiče nedovoljne valorizacije i popularizacije nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore. Dokumentarna izložba u Kotoru krajem 2019. i modne revije inspirisana zlatovezom i bihorskim ćilimom dr Anastazije Miranović, svakako su pozitivni primjeri, ali vrlo rijetki, na nivou izuzetaka.

Autor analize: dr Miomir Maroš